U stočnom vagonu

Priče Nevena Ušumovića stvaraju svoje međuprostore između sadašnjosti i prošlosti, vanjskog i unutarnjeg, između različitih nacionalnih književnih okvira, normiranih jezika, između realističnog pripovijedanja i postmodernih intertekstualnih igri, etički angažirane književnosti i u sebe zatvorenog književnog svijeta. To su hrvatske novele izrasle (i) iz mađarske (ali i hrvatske, srpske i ine) književne tradicije, koje govore o nepodijeljivoj povijesti, postavljaju na scenu vlastito tuđinstvo: svijet koji je i naš, za koji znamo ali koji je istovremeno i nepoznat, kao prošlost, kao snovi, kao skrivene želje.